Konačno da kažem: You're an itch that I can't scratch, ali...
I know you're coming back.
"O ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?" A.B.Š.
I know you're coming back.
Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.
Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.
Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.
D. Maksimović
U svijetu gdje se tekstovi najpopularnijih "pjesama" kreću od "Popuštaš mi pucad, mali" do "Lizat ćeš mi lizalo... prvo me jaši kao rodeo, a poslije ću ti dati štap" i slično, skoro je nevjerovatno uspjeti na drugi način. Barem na velikom planu. Mi koji već dugo imamo omiljene muzičare, često dočekujemo njihove recentnije uratke razočarani - vidljivo se svi manje - više prepuštaju svjetskoj muzičkoj mašini fabricirane proizvodnje kiča, jeftinih poriva i još jeftinije publike koja to sve ipak, sudeći prema zaradama produkcijskih kuća, veoma skupo plaća. Jebeš Waitsa, njegov poderani glas i lupanje po šerpama, epizodne uloge i lošu vibru koju njime emituješ u prosječne ljude, kad ovamo u jednom dobiješ i grupu, pa i pjevačicu, pa i parfem, te modnu liniju. I što je najbolje, naučiš moves-e, pa uvijek na svoje kukove, bedra, guzicu možeš (kao žena ili ženstveno muško) navući kakvog razjarenog maskulinuma da ti se primakne otpozada i izmasira ti debelo meso, eventualno križa svojim "štapom". Klupska kultura, shake it babe.
Posljednjih nekoliko dana putem sredstava online komuniciranja dolaze mi razni linkovi na dotičnu novu hrvatsku star Leyu, stigle su mi i dvije pjesme u "shared folder" iako do danas nisam našla volje ni snage da poslušam o čemu se zapravo radi. Kažu "ova je novi boom, r'n'b cajka, odlična produkcija..." "No, dobro" razmišljam... Pa meni je i Beyonce cajka s dobrom produkcijom, baš kao i J. Lo ili epileptična Shakira i ini skičavi i neprirodni glasići žena velikih bedara i zadnjeg trapa. Cajke, samo smještene u glamurozniji kontekst i činjenicu da se pjeva na engleskom ili sapuničkom te istovremeno tekstovima takve muzike malo kada pridajemo važnost primjećujući samo ono "uu, jea, bejbe, jea, aha, mmm, uuu". Inteligentno. No, ipak, odlučih ukucati nekoliko imena i "prostudirati" tekstove pošto mi je znanje u domenu ove muzike veoma veoma skromno. (Moja 40-50 GB music library posjeduje takvih pjesama komada dva... Lažem! Tri! Ko će prvi bacit kamen?) Dakle, postoji duet guzlica Shakire i Beyonce "Beautiful Liar". Ovo me uopće ne vodi daleko od pomisli da bi npr. Selma Bajrami i Elvira Rahić mogle imati duet "Lijepi lažljivac". Naročito kada uzmemo (moj slobodni prijevod i adaptacija), sljedeće line:
Selma: "Vjerovala sam mu, al' vidjela sam vas skupa kada sam vas pratila"; Elvira: "Nisam znala za tebe tada dok ponovo te s njim nisam vidjela"; Selma: "Ušetala sam u vašu ljubavnu scenu, uuu bejbe spori ples"; Elvira: "Sve si mi ukrala, kako možeš reći da sam ja tebi počinila grijeh".
A onda se one onako ženski zlobno ipak sjarane: (ima i ona od Seke "Baš mi se sviđa tvoja devojka")
"Aj! Hajde da ne ubijemo karmu/ Aj! Hajde da se ne tučemo/ Aj! Ne vrijedi da pravimo dramu/ Zbog lijepog lažljivca/ Oh! Zar se ne možemo tome smijati (Ha ha ha)/ Oh! Nije vrijedno našeg vremena/ Oh! Možemo bez njega živjeti/ On je samo lijepi lažljivac."
Leya pjeva: (vidU oDŽe)
"Zar je to bilo fer?/ Da sa drugom ti se zabavljaš.../ Malo moj malo njen/ i ko zna još si čiji bio tad/ Zar je to bilo fer?/ Da mene samu noću ostavljaš.../ Misliš da ću baš sve/ vjerovati tebi ja?/ Ta-ko ne i-de."
Na www.index.hr kažu "Debitantski uradak mlade pjevačice, osim navedenih sastavnica, u svom čušpajzu ima i sastojke latino sapuničarskih naricaljki, a ne može se ne primijetiti i pancirni sloj pudera na Leyinom licu, ali tako očigledno ne misle svi. Pristup njezinoj službenoj MySpace stranici zagušen je fanovima koji su "odlijepili" na "humpa-cumpa" narikanje uz r'n'b bas liniju. Leya, dobro došla u estradni cirkus, pristaješ mu - savršeno."
I ja bih zaista da čestitam susjedima jer sada oficijelno učestvuju u svjetskom "čušpajzu" pop r'n'b linije, a Leyi bih da zaželim što skorije emitovanje na MTV-ju jer tamo i pripada.
Ako je "Treba mi vojnik" (omg) od Destiny's Child mogla biti sedmicama na svjetskim top ten listama i biti nominirana za Grammy, ne znam zašto, Leyo, ne bi i ti pokušala:
(prethodna radnja u klubu, naravno, kao i u 95% takvih pjesama)
"If his status ain't hood, I ain't checkin' for him/ Better be street if you lookin' at me/ I need a soldier/ That ain't scared to stand up for me/ Known to carry big things, if you know what I mean" (Soldier, DC)
"Kad bih htjela ja bih bilo koga imala za tren/ Hoću tebe - budi lud, budi lud.../ Budi moja sjena koja pratit će moje stope bilo kud,/ Ne pijem uzalud (..) Popit ćeš (..)/ Slomit ćeš bilo koga ko me pogleda na tren." (Popit ćeš, Leya).
Ali i mi smo ukorak s eMTiVi muzika! Pazi ovo!
Mi (u BiH) jesmo do sada imali pokušaje hip hop r'n'b braće u verzijama izgraviranih brada i frizura, pametnih maloljetnih kokica oliti renomiranih "bičez" u sećijama, na podijumima koje su svoje vrtiguze radile zadivljujuće ne zaostajući za zapadom. (Ne zaboravimo da ovdašnje žene prethodno ovaj moment uvježbaju uz narodnjake što je jedna generalna prednost.)
Hrvati dobili Leyu, a mi Čekića i Fudu koji posvećeno pjevaju takvim ženama, ili, da budem dosljedna, "Macama". Nježniji su malo od Pola dolara koji bi samo jahao i bivao jahan, ipak su ovo nježne bosanske duše koje uvijek računaju na to da žena pada kada se spomenu njene oči, bez obzira koliko od očiju bila udaljena aktivnost. Npr. "Lizat ću te cijele noći/ zaljubit' se u tvoje oči (..) Što se mene tiče/ oči su ti fine" i sl. nenadmašne rime. Oči-noći. Pa to nikada nikome nije palo na pamet...! Za njih je žena nešto što se voli poživotinjavanjem i Oko-vanjem. Veoma bistar i nadasve nenadjebiv refren: "Maco maco maco/ oko moje drago/ pile moje slatko/ maco maco maco".
I zaboga, ne znam zašto se mi ovdje na Balkanu toliko borimo protiv toga da imamo dosljedne predstavnike svjetskih tokova, ljude dovoljno hrabre da se izdignu iznad socijalne priče i smjeste se u kontekst zapadnjačkog trenda. I lično sam veoma podijeljena između snebivanja nad ovim te činjenice da se mogu ograditi (hvala Bogu!), "let it be" i posmatrati sa strane... Ic kajnda fan.
Samo... Ovo jeste ono u čemu živimo, ovo jeste današnjica i veoma neizbježna sutrašnjica... I malo me strah činjenice da u ovaj svijet nekada treba poroditi nove živote. Naročito kada se ionako bolna stvarnost odigrava na balkanski način.
'Vako to rade Bosanci:
I am a bird girl now
I've got my heart
Here in my hands now
I've been searching
For my wings some time
I'm gonna be born
Into soon the sky
'Cause I'm a bird girl
And the bird girls go to heaven
I'm a bird girl
And the bird girls can fly
Bird girls can fly
Moji voljeni ljudi i ja smo u 2008. ušli uz ovu pjesmu, u glas pjevajući i misleći riječi.
Sve najbolje, sretno, pametno, zdravo i racionalno, iskreno i nezatrovano bilo kakvim duhovnim otrovima u 2008.
Budite dobri prema sebi i drugima. Ishod je nužna konačna sreća.
Sretno :)
We're only here
Sharing our free love
Lets make it clear
That this is free love
No hidden catch
No strings attached
Just free love
No hidden catch
No strings attached
Just free love...
Da me voliš, još me voliš, me voliš, mevolišmevolišmevoliš me još.
I ja kao na skočku odskakutah noć.
No dođe jutro. Shvatim da smo ti i ja, kao i podgrijavanje bilo čega našeg:
- krpljenje jeftinih čarapa,
- ušivanje paradajza,
- zaleđavanje trulih banana,
- topljenje sladoleda,
- duvanje u krater,
- soljenje šećera,
- stiskanje žumanjka u šaci,
- škakljenje aviona ispod krila.
Shvatam, vidim, znam da smo svakom ovdje:
- bijelo u križu,
- crno pod nalakiranim noktom,
- melek na plastičnom boriću,
- svijetleća gondola,
- lažni kristal u ormaru iza stakla.
Što možemo biti:
- dobar narodnjak,
- cover monografije Bijelog dugmeta,
- meksička sapunica,
- naslovnica Aure.
***
Sanjam tebe i avione. Noćima, često...
Želim prestati jer... počet ću se plašiti i letenja.
Samotna je i izolirana iako skrivena između stakala i arhitektonskih konstrukcija 21. stoljeća.
Izgleda kao nedokisao kupreški hljeb u sred sjaja francuske pekare.
Živjeli su u njoj mladi bračni parovi, za sitnu najamninu, u pohabanim austrougarskim zidinama i sa naslijeđenim tetkinih tetaka zavjesama. Šarenilo prastarih tapeta gubilo je svaki smisao šarenila tako razgrnuto preko, čini se, kilometara visina i dužina bespotrebnog prostranstva na kome su ostali ocrtani ramovi svih goblena i slika socijalizma, od Vilerovih Bulki do Djevojčice koja plače. Ipak, u njoj nekako nikad nije bilo djevojčica ni dječaka. Za veliko čudo, iako decenijama neokrečeno, stubište na svojim zidovima, klasičnim stranicama historijata i stabala generacija mladih stanara, nije imalo ispisane dječije ljubavi u vidu znaka sabiranja imena, nije imalo navijačke poruke niti izjave mržnje - tu niko nije bio VO. Tu se nisu rađala djeca niti se dosezala moćna mladalačka potencija.
Skičalo je i grebalo iz zidova i iz stanova. Vogon-like cijevi su imale tempirane traktate o bilo čemu - sipljivo poput Zolinih rudarki skičale su iz svih ćoškova kojima su redovno ordinirali još jedino neki neobični, sitni paučići.
Proljećem i ljetom su joj pod strehom obitavale neke ptičice ružnih glasova, pa ju i one napustiše. Lako je da nedostaje klasično "ćiju ćiju" ili "čiv čiv", no onome kome je svirala ova stara zgrada i ono "piiiiup piii kraa" bilo je dovoljno melodično u uporedbi sa ostalom ponudom jukeboxa oronule nastambe.
Pacovi u zidinama, na tavanu i podrumu su cičali bez obzira na godišnje doba. Od uma, do kože i srca oronule zgrade, cičalo je, cičalo...
Loze što je obavijahu desegnuše krov i suhe se strovališe po napuštenom fići u predvorju. Zamršene k'o vene na stopalu, ne otkrvariše nikakve rumen-ruže.
Zima se topila žarom veselih biljaka i duhana, pokvarene TEA peći bile su tek stanica za prašinu i ukočene posivjele heklarije.
Ledeno je bilo s nogu, baš onako monstruozno i grobovski ledeno je bilo, pa i kad se gorjelo od temperature, tonulo se u ledare grobnog poda, u već izblijedjele šare mozaičnih pločica koje su nekada valjda imale smisao i na kojima se nekad davno izuvalo kako se ne bi uprljali golemi perzijski tepisi čije se boje više ne razaznaju...
***
U prizemlju je živjela anonimna žena. Nije imala struje, a imala je zamrzivač ispred vrata. U zamrzivaču su stajale tri muške cipele: jedne iznošene mokasine boje čokolade i skoro nova crna muška salonka broj 44. Drugu ste mogli vidjeti nabijenu na lijevi nosač prekinutog štrika za veš u predvorju zgrade.
Cipele kao da su bile zaleđena zimnica za vječnu gozbu uspomena, ili su pak čekale neko svoje ljeto, neki bijeli šešir, bež - čololadne čarape na rombove i lanenu haljinu koji bi se u duetu spustili na M. M. Bašeskije i otrgnuli se u ljetnu sarajevsku noć.
***
Prošlo je nekoliko godina. U međuvremenu, odigralo se zmijsko ljuštenje fasade, iako ispod nije zasjala nova koža, nego tek opeke koje više nisu imale ni svoju prvotnu boju.
Fićo je još uvijek stajao na mjestu, samo se nadisao zraka pa posmeđio.
Kroz prozor stana anonimne žene, sramežljivo i nasukano je virio zelenim štofom presvučeni trosjed, nekako kukavno gledajući dugmadima sa naslona, čekajući da ga odnesu na neki otpad nasukalih krstarica dnevnih boravaka.
Crna cipela stajala je na pragu, kao u žurbi izuvena da bi se javilo na telefon. Ne znam kuda je otišla i zašto ju nije ponijela... Nije bilo traga ostalim cipelama.
Zamrzivač je ležao na leđima i zijevao prema nebu. Do pola napunjen vodom, oaza za gradske ptičice i ptičurine.
"Piiiup piii kraa" - spusti se jedna od onih i napi se vode.
"Mijaoouuu" - skoči na nju oronula ogoljena mačka iz fiće, pa bubnu od rub i strovali se u kišnicu...
***
Monstruozna narandžasta konstrukcija obavijena hiljadama cvjetova kičastih maćuhica uzdigla se umjesto raščupane svjedokinje nečijih života.
Tako hladna i priprosta stoji bedasto poput skorojevićke ruske mladenke.
Sumnjam da će ikada znati u duetu u sarajevsko veče otplesati neke čokoladne mokasine, bijeli šešir i lanenu haljinu...