2004 new year's wish: FAILED

Dobro veče “dir blog”!… (Kako kome…)
Ne volim glumiti u stvarnosti i govoriti da mi je dobro kad mi nije dobro. Kad sam samo za posebne počasti koje sebi mogu, Hvala Univerzalnoj duši, priuštiti skoro svaku noć. Mrak. Tišina pomiješana relaksirajućim zvucima trip-hopa najčešće. Kutija cigareta. Ja. Moja volja i snaga da uporno tonem u svoju nutrinu. Agen end agen. Najljepše što tada može da mi se desi jeste da zaspem. Najlošije, da me alarm na mobitelu podsjeti da je vrijeme da uradim nešto za stvarnost…
Večeras sam malo dernečila s rajom iz pozorišta. Super mi je bilo u stvarnosti. Puštali smo ex yu rock muziku, pjevali i plesali…
Nakon mnogih poziva i mojih premišljanja, skontala sam da ću ipak novogodišnju noć provesti radno, ali s mojim glumcima. Zezat ćemo opite drvosječe i njihove hanume u motelu, zaraditi, a kasnije se ispaliti u svoje gnijezdo… Inače, novogodišnja noć mi već dugo ne predstavlja ništa. Pogotovo od prošle N.G. kada sam bila u Slozi, a kući sam otišla u 1:30 sa nikad do tada niti poslije osjećenom glavoboljom. A popila sam samo dvije Laške… Oprala cura “svoje rujne kose” i izažla. Jako ogovorno od mene, kao i uobičajeno.
Kućni dernek za N.G. me ne oduševljava baš previše jer kao student-podstanar imam privilegiju da često dernečim… Ništa od toga.
Vlašić? Nemojte me u snijeg i hladnoću, molim vas…
Radit ću. Nasmijavati snobove, skorojeviće, drvosječe, trgovce, uzgajivače gljiva, usputne švalere i njihove metrese, sedmorazredne goste-pjevače… Idemo da se zajebavamo i zaradimo!
I tako ja… Iz super stvarnosti, opet u svoju pećinu. Uz Goldfrapp bilježim još jedan dan svoga postojanja. Ponovo tjeram one koji nude samo ljubav. Samo Tijelo. Već vidjeno. Dadoh tri godine života u nadi da će se promjeniti. Kao i obično, ja stvorih sliku, pa očekivah da je vidim. Poljupci mi prestaše važiti. Dio sebe bih dala samo za kosmički orgazam. Ko to može shvatiti? Ja se trudim, no…
Ništa od toga.
Da nema mašte, već odavno ni mene ne bi bilo. Pobjegla bih ka nebu, pa skočila u crnu zemlju. Da me nema. Ovako, i dalje čekam. Nešto će se desiti. Neko će te shvatiti…
Barem sama sebe.
Valjda sam onu “Nosce te ipsum” shvatila isuviše ozbiljno?
“Make his eyes see forever, make him live like me…”

5 komentara

Komentariši