beats by dre cheap

Do Not EnterExter

[IMG]http://img125.imageshack.us/img125/1705/ruinsbyzzuzzixc9.jpg[/IMG]

Samotna je i izolirana iako skrivena između stakala i arhitektonskih konstrukcija 21. stoljeća.
Izgleda kao nedokisao kupreški hljeb u sred sjaja francuske pekare.

Živjeli su u njoj mladi bračni parovi, za sitnu najamninu, u pohabanim austrougarskim zidinama i sa naslijeđenim tetkinih tetaka zavjesama. Šarenilo prastarih tapeta gubilo je svaki smisao šarenila tako razgrnuto preko, čini se, kilometara visina i dužina bespotrebnog prostranstva na kome su ostali ocrtani ramovi svih goblena i slika socijalizma, od Vilerovih Bulki do Djevojčice koja plače.  Ipak, u njoj nekako nikad nije bilo djevojčica ni dječaka. Za veliko čudo, iako decenijama neokrečeno, stubište na svojim zidovima, klasičnim stranicama historijata i stabala generacija mladih stanara, nije imalo ispisane dječije ljubavi u vidu znaka sabiranja imena, nije imalo navijačke poruke niti izjave mržnje - tu niko nije bio VO. Tu se nisu rađala djeca niti se dosezala moćna mladalačka potencija.
Skičalo je i grebalo iz zidova i iz stanova. Vogon-like cijevi su imale tempirane traktate o bilo čemu - sipljivo poput Zolinih rudarki skičale su iz svih ćoškova kojima su redovno ordinirali još jedino neki neobični, sitni paučići.
Po podovima su joj se prolijevale tekile studentskih pijanstava i tekao vosak neplaćenih računa struje nekih posrnulih anonimnih žena. Niz zidove su joj curili bijeli ostaci ko zna kakvih i otkada mrtvih egzibicionista, kvazimanijaka, brucoša i zalutale gospode.
Proljećem i ljetom su joj pod strehom obitavale neke ptičice ružnih glasova, pa ju i one napustiše. Lako je da nedostaje klasično "ćiju ćiju" ili "čiv čiv", no onome kome je svirala ova stara zgrada i ono "piiiiup piii kraa" bilo je dovoljno melodično u uporedbi sa ostalom ponudom jukeboxa oronule nastambe.
Pacovi u zidinama, na tavanu i podrumu su cičali bez obzira na godišnje doba. Od uma, do kože i srca oronule zgrade, cičalo je, cičalo...
Loze što je obavijahu desegnuše krov i suhe se strovališe po napuštenom fići u predvorju. Zamršene k'o vene na stopalu, ne otkrvariše nikakve rumen-ruže.
Zima se topila žarom veselih biljaka i duhana, pokvarene TEA peći bile su tek stanica za prašinu i ukočene posivjele heklarije.
Ledeno je bilo s nogu, baš onako monstruozno i grobovski ledeno je bilo, pa i kad se gorjelo od temperature, tonulo se u ledare grobnog poda, u već izblijedjele šare mozaičnih pločica koje su nekada valjda imale smisao i na kojima se nekad davno izuvalo kako se ne bi uprljali golemi perzijski tepisi čije se boje više ne razaznaju...
***
U prizemlju je živjela anonimna žena. Nije imala struje, a imala je zamrzivač ispred vrata. U zamrzivaču su stajale tri muške cipele: jedne iznošene mokasine boje čokolade i skoro nova crna muška salonka broj 44. Drugu ste mogli vidjeti nabijenu na lijevi nosač prekinutog štrika za veš u predvorju zgrade.
Cipele kao da su bile zaleđena zimnica za vječnu gozbu uspomena, ili su pak čekale neko svoje ljeto, neki bijeli šešir, bež - čololadne čarape na rombove i lanenu haljinu koji bi se u duetu spustili na M. M. Bašeskije i otrgnuli se u ljetnu sarajevsku noć.
***
Prošlo je nekoliko godina. U međuvremenu, odigralo se zmijsko ljuštenje fasade, iako ispod nije zasjala nova koža, nego tek opeke koje više nisu imale ni svoju prvotnu boju.
Fićo je još uvijek stajao na mjestu, samo se nadisao zraka pa posmeđio.
Kroz prozor stana anonimne žene, sramežljivo i nasukano je virio zelenim štofom presvučeni trosjed, nekako kukavno gledajući dugmadima sa naslona, čekajući da ga odnesu na neki otpad nasukalih krstarica dnevnih boravaka.
Crna cipela stajala je na pragu, kao u žurbi izuvena da bi se javilo na telefon. Ne znam kuda je otišla i zašto ju nije ponijela... Nije bilo traga ostalim cipelama.
Zamrzivač je ležao na leđima i zijevao prema nebu.
Do pola napunjen vodom, oaza za gradske ptičice i ptičurine.
"Piiiup piii kraa" - spusti se jedna od onih i napi se vode.
"Mijaoouuu" - skoči na nju oronula ogoljena mačka iz fiće, pa bubnu od rub i strovali se u kišnicu...
***
Monstruozna narandžasta konstrukcija obavijena hiljadama cvjetova kičastih maćuhica uzdigla se umjesto raščupane svjedokinje nečijih života.
Tako hladna i priprosta stoji bedasto poput skorojevićke ruske mladenke.
Sumnjam da će ikada znati u duetu u sarajevsko veče otplesati neke čokoladne mokasine, bijeli šešir i lanenu haljinu...

Sfumatto realnost
http://lostindisorder.blogger.ba
08/12/2007 22:37